Istrgnuto iz vežbanke za pismene zadatke

Život je pozornica

(Ljubavni život moje sestre)

Da bih objasnio sav užas koji preživljavam, dovoljno je da kažem da imam sestru koja je sedam godina starija od mene. Da bi užas bio kompletniji, završila je Dizajnersku školu, a sada studira slikarstvo. Umetnici!

Ne sećam se tačno kada je sve to počelo. Kao kroz maglu dopiru do mene neki detalji: neko udešavanje, šminkanje, došaptavanje, plakanje, nastupi smeha, neki Cile, neki Goran...

Pošto spavamo u istoj sobi, bude me neki jecaji, neko šuškanje, zveckanje. Sve sam to stoički podnosio i čudio se šta to ona radi noću. Redovno me je budila zbog različitih razloga: pisanje dnevnika (sa suzama), vračanje pomoću viska (sa suzama), bacanje tarot karata (sa suzama)...

Roditelji su stišavali moj gnev (koji je nezadrživo rastao) i govorili: "Pusti je, zaljubila se.''

Kako su godine prolazile, problemi su se produbljivali. Postao sam ne samo mučenik već i ispovednik. Stalno mi je pričala o raznim Goranima, Dušanima, Nešama, Lukama...

Počela je da izlazi. Spremanje za to je bilo stvarno nemilosrdno. U kupatilu satima niko nije mogao da uđe - totalna okupacija. Pa onda: razbacivanje stvari, šminke, očaj zbog loše garderobe, polomljenog nokta, bubuljice koja se pojavila i ostali "značajnih" stvari. A tek telefon. Ta nas je sprava dotukla. Zvoni i danju i noću i izaziva kod nje različite emocije: ili se smeje, pa nas probudi, ili plače, pa nas opet probudi. Kada mi treba da telefoniramo, moramo da tražimo dozvolu, jer će baš tada da je zove "On". Ako "On" ne zove tačno u minut, oči joj se pune suzama, koje obično prerastaju u bujicu.

Najčudnije od svega je to što "On" brzo postaje "on". I onda - sve iz početka.

Neću više o tome da pišem - ko zna kakav ću ja biti.

Filip Bihelović II-9, 1997.g.


Prethodna strana Sadrzaj Sledeca strana