Evo ih, idu!

Čas počinje kad zvoni ili kad profesor dođe. Što se tiče zvona to je samo zvanično, a to što se tiče profesora to je činjenica. A kad profesori dolaze na čas? Nakon pet minuta, posle zvona, evo ih, idu. Polako izlaze, doteruju prsluk ili sako. Izgleda kao da su se pomirili da je bezazleno raditi sa nama. Za njima drugi talas. Izlaze rukom objašnjavajući nešto što im se dogodilo (a šta im se tek može dogoditi kad uđu u učionicu, kakva bi tek onda bila njihova reakcija!). Polako se spuštaju niz stepenice, pa onda tu zastanu par trenutaka gde živo nastavljaju sa pričom. Zatim dugim hodnikom polako, nogu pred nogu kao da imaju sve vreme sveta. I brzo zastanu... pa onda opet produže dalje. Iznenada, desi se da projuri mlađi kolega žureći u učionicu, ostavljajući oblak prašine iza kojeg se dugo ne pojavljuju nastavnici. Neki čak sačekaju da se opet digne prašina pa opet polako, noga pred nogu. I evo, najzad, stignu do učionice (pomislili ste da će ući u nju? Ma kakvi, priča još nije gotova). Stigavši do učionice zaustavljaju se i tu u priči ostaju najduže okrenuti leđima učionici u kojoj učenici prave haos. Držeći se za bravu oni se okreću ka njoj, ali, šta bi? Vraćaju se jer su propustili nešto važno u diskusiji. I eto opet se okreću ka učionici (hoće li sad ući, šansa, šansa, šansa… ništa! - Mihajlo Kostić), prave ponovo korak nazad, dovikujući nešto svome sagovorniku, nakon čega s puno odlučnosti ulaze u odeljenje pri tome zalupivši vratima. Još s vrata dobacuju učenicima, podignuvši glas, zašto galame i što se do sad nisu spremili za čas?!

Sada možemo da kažemo da je čas počeo. I, u stvari, realizacija predviđenog programa još ne. Potrebno je na početku stići do stola i zapisati čas. A kako to naši profesori dolaze do stola? Jedni čine to mirno, dostojanstveno (kao da su profesori na univerzitetu), a drugi pak to čine kao da su ušli u odeljenje čudaka. Tako, na primer, nastavnik filozofije pun sebe i velike radoznalosti zalazi među redove učenika pri tome praveći izraz lica punog znatiželje kao da ih prvi put vidi (pri tome ruka obavezno u džepu). Ima i onih (kao naša razredna) što upadaju u učionicu mašući rukama kao neki presrećni školarac koji je upravo pohvaljen za svoj trud i žuri kod svojih da se pohvali.

Upisivanje časa je sasvim poznata stvar. Upisuje se jedno, a radi se drugo. Nakon što se učenici ponovo umire, realizacija predviđenog časa počinje.

Dušan Pejić IV-7


Prethodna strana Sadrzaj Sledeca strana